U priču o Sambotelu, kako mađarski grad Szombathely nazivaju hrvatski izvori, krećem s pomalo neobičnog mjesta, iz naše Bijeljine. Stari naziv Bijeljine je, naime, zbog tjednog sajma četvrtkom, Četvrtkovište, a Sambotel je, iz istog razloga, u malo slobodnijem prijevodu – Subotište.

Nedavno sam pisao o Győru, spomenuvši da je prepun spomenika, ali je to tako u svakom većem mađarskom gradu pa i u Sambotelu, u kome živi više od 80.000 stanovnika.

Sambotel ima i desetak muzeja, ovakvih i onakvih, ali je samo jedan koji će vam mještani pokazati kad ih upitate za muzej. Zove se Savaria, kako se zvao i rimski grad koji je na mjestu današnjeg Sambotela osnovao rimski car Klaudije. Bio je to prvi grad na području Panonije pa se u Mađarskoj smatra najstarijim. Smješten je, nimalo slučajno, uz Jantarska cesta, najstariji europski komunikacijski koridor, kojim je jantar još u brončanog doba s obala Baltičkog mora stizao do Sredozemlja. Rimljani su ovdje prvotno osnovali radionice za opremanje i trgovine konja i bojnih kola, da bi 43. godine car Klaudije mjesto uzdigao u rang kolonije, što je značilo da su izgrađeni palača, terme, amfiteatar i drugi javni objekti koje je imao svaki rimski grad.

Savaria je u najvećoj mjeri uništena, ali se ponešto još uvijek nalazi ispod zgrada u samom središtu Sambotela. Tako su djelomično sačuvane i malo previše rekonstruirane zidine Izidinog hrama, a rimska cesta s raskrižjem može se vidjeti iz podruma poslovnice OTP banke. To automatski znači da Savaria nikad neće biti istražena do kraja, ipak je iznad nje moderni grad, a nalazi poput miljokaza s dijela Jantarske ceste i izrezbarenih koštanih figura gladijatora na džepnim noževima izranjaju i u novije vrijeme, prilikom građevinskih zahvata u određenim dijelovima Sambotela i okoline. Osim Izidinog hrama rekonstruiran je i dio akvadukta kod Bucsua, a iz temelja je, 2012. godine, u Ulici Thököly, podignuta Trijumfalna kapija, za koju se može samo nagađati koliko sliči ili ne sliči originalnoj, kao i koliko je kupolom natkrivenim plamenom „pogođena“ simbolika Vestinog hrama.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Császárkő

Na jednom od trgova, upravo ispred Gradske kuće, postavljena je skulptura četvorice Rimljana različite dobi. Poredani “po starini”, kroz generacije koje slijede jedna drugu, simboliziraju cikluse i prolaznost života. Na drugom spomeniku prikazani su rimski carevi za koje se zna da su izravno utjecali na sudbinu Sambotela: osim Klaudija, na spomeniku, kojeg mještani nazivaju Császárkő, našli su se i Domicijan, Trajan, Septimije Sever, Dioklecijan te Konstantin I. Spomenik je ujedno i sunčani sat, inače podešen na zimsko računanje vremena, pa turisti znaju biti sumnjičavi. Blago Rimljanima, jesu njihovi vladari pravili svakojake gluposti, ali barem nisu bili glupi da se pomjeranjem kazaljki miješaju u Božje stvari.

Nije, srećom, sve u pretpostavkama, a fakta su upravo u muzeju Savaria. Koliko sam se raspisao o Rimu, neko će pomisliti da prije Klaudija ovdje nije bilo ničega. A jest, o čemu svjedoči pretpovijesna zbirka. Valja mi odmah napomenuti da je muzej županijski. Elem, pretpovijesna zbirka sadrži, kaže se u muzejskom vodiču, 91.359 predmeta: neolitsko kameno i koštano oruđe, figurine, oružje iz željeznodobnih grobova, mnogo keltskih novčića… Zanimljivo: prve eksponate, iako nisu ni znali za pretpovijest, donijeli su izvjesni barun Kálmán Miske 1908., te isto tako za mene izvjesni grof Rezső Széchenyi 17 godina kasnije. Našlo im se, bit će, u rukama nešto neobično, a u Sambotelu se već našao poneki koji se razumije u ta čudešca i…

Ako je pretpovjesna zbirka bogata, rimska je upravo impresivna. Starija je od pretpovijesne, utemeljena još 1872., kad je osnovano Arheološko društvo županije Vas. Neolitski kameni žrvnjevi ili pretpovijesna keramika na koju se sigurno i tad nailazilo nisu značili baš ništa, rimski nalazi su ipak bili kudikamo konkretniji. Među 163.169 nalaza, a taj broj se uvijek polako povećava, posebnu pažnju zaslužuju reljefni nadgrobnjaci s raznim slikovnim prikazima, torza kapitolskog trijasa te već spomenuti miljokaz koji pokazuje da je do Rima „svega“ 675 milja. Ostava blaga, poput onih iz bajki, slučajno nađenog u Balozsameggesu, također je jedinstvena, kao i ranokršćanski nalazi, jedna unikatna svjetiljka, fibula za odjeću s kristogramom, vješalica za svjetiljku izvedena u formi monogramskog križa, a kako je mjesto na Jantarskoj cesti, ponešto jantara se „zalijepilo“ i za Sambotel. Jedna prostorija uređena je tako da posjetitelj stekne dojam kako se upravo obreo među živim Rimljanima koji se, ne mareći za njega, bave svojim poslovima.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Zlato iz Balozsameggesa

Mnogo manja je, razumljivo, kao što je kratko i to razdoblje, zbirka iz doba seobe naroda, ali se u avarskim grobovima u Lukácsházi i Vasszonyfi ipak našlo štočega moćnog, a najvrjedniji eksponat je brončani ulomak iz Rábapatyja, po pretpostavki struke dio hunskog žrtvenog kotlića. O srednjovjekovlju ne treba puno reći, iz tog razdoblja je nalaza svugdje mnogo, a muzej Savaria se, pa tako i Sambotel, može pohvaliti izvanredno sačuvanim odjevnim predmetima s perlama i zlatnim nitima, bogatom zbirkom unikatne grnčarije te finom kolekcijom lakrimarija. Da se posjetitelj malkice i uplaši, a ne treba zanemariti ni one što vole horore, torturu i slične „poslastice“, u antropološkoj zbirci su langobardske, rimske i druge lubanje, kompletni kosturi s tragovima ranjavanja, kao i oni na kojima se mogu pratiti genetske promjene ili naslutiti smrt od određenih oboljenja. Na kraju, tu je i bogata prirodnjačka zbirka, znate ono, slon ovakav ili onakav, kljove, i raznorazne košćurine pred kojima valjda svi zeru štrecnu.

Kao i u svakom većem gradu, i u Sambotelu je rođeno poprilično poznatih osoba, primjerice pjesnik Sándor Weöres ili istraživač Afrike László Magyar, ali se među njima ističu dva lika koja oduvijek lebde i lebdjet će između mita i stvarnosti. Kad se, recimo, zapijemo za Martinje, 11. studenog, ni prije prve čaše, a poslije desete pogotovo, pojma nemamo da je u rodnom listu svetog Martina kao mjesto rođenja naveden Sambotel. Moguće da je sveti Martin popularniji u „svom“ Toursu, gdje je biskupovao, i u cijeloj Francuskoj, čiji je zaštitnik već stoljećima, ali ga itekako ima i ovdje, ne može se baš svaki grad pohvaliti da je rodio sveca, a njegovu crkvu je lako prepoznati, kako po kipu rimskog carskog gardista, što je i bio prije nego što se potpuno predao čarima Božjeg, a tako, još više, po postamentu na kome se na dva kraja u dvije polovice razvukao vojnički plašt koji je dao prosjaku. Po predaji se ovdje, kod njegove crkve, nalazila njegova rodna kuća.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Sveti Martin

Iza crkve stoji čudan Gospin kip, gotički, mnogo prije bih ovakav očekivao u Njemačkoj, a onda i prostrano i dobrano staro groblje. Neki od spomenika su čitava umjetnička djela, ali je većina zapuštena i zaboravljena od svih, bit će da je rodbine pokojnika nestalo s ovog svijeta ili barem sa sambotelskog područja. Nađe se, vidjeh, i poneko naše prezime, ima u Sambotelu četiristotinjak Hrvata i broj je u laganom porastu. Ne čudi kad se zna da se, uz Baju, Pečuh i Budimpeštu, i u Sambotelu školuju odgajatelji, učitelji, nastavnici i profesori hrvatskog jezika, a na Visokoj školi "Daniel Berzsenyi" i Pedagoškom fakultetu djeluju odsjek, odnosno katedra za hrvatski jezik. Uglavnom, kadra ima za sve uzraste, od vrtića do fakulteta.

Odlutah od svetog Martina, a ne rekoh da je među svetim čeljadima ipak „tek“ drugi; katedrala je, naime, posvećena Pohodu Blažene Djevice Marije. Inače je kasnobarokna, jedna od nekoliko najvećih crkava u Mađarskoj, građena između 1791. i 1814. Upravo prilikom njene gradnje otkriveni su – ipak stoji u srcu grada i u središtu antičke Savarije – ostaci foruma, mozaici i drugo. Među brojnim vrijednim građevinama oko katedrale posebno se ističe raskošni biskupski dvor; kakav je, komotno je mogao biti i carska palača. Isto vrijedi i za tržni centar „Centrum“, rekao bi čovjek da je barem sjedište vlade.

Zašto rekoh da sveti Martin lebdi između mita i stvarnosti? Ne kažem da nije stvarna ličnost, ali kad je neko rođen 316. godine… Druga ličnost je Leopold Bloom i fiktivni je, dakle stvarno nepostojeći lik, a smislio ga je, za svoj roman Uliks, također legendarni James Joyce, upisavši mu u krštenici upravo Sambotel. Otud se u jednoj ulici u pješačkoj zoni susrećem oči u oči s Joyceom, točnije s malo više od pola Joycea, budući da mu je lijeva ruka „urasla“ u zid zgrade uz koju je, poštapajući se, zastao.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Oči u oči s Jamesom Joyceom

Grad se u onim za ovaj dio Mađarske najtežim vremenima, zahvaljujući tome što ga Osmanlije nikad nisu osvojili, budući da su u pohodima na Beč bili zaustavljeni pedesetak kilometara južnije, kod Szentgotthárda, mogao nesmetano razvijati, pa ne nedostaje starih, a ne fali ni novih spomenika. Jest da je bilo puno pometnje za Rákóczijeva rata za neovisnost, malo nakon toga je i kuga poharala oko 2000 stanovnika, pa su 1809. u grad umarširale Napoleonove trupe, a 1832. je kugu odmijenila kolera, ali je pomno isklesani kamen ostao.

Nije baš da sam ih mjerio, ali je, čini mi se, najveći kip, i to na vlastitom trgu, dobio kontroverzni pjesnik Dániel Berzsenyi (1776. - 1836.), mada nimalo ne zaostaju ni njegov kolega, usto i političar, Boldizsár Horvát (1822. - 1898.) te graditelj katedrale, biskup János Szily (1735. - 1799.). Dok se pjesnici smoriše desetljećima već stojeći, biskup je na ogromnom postamentu poravnio. Ádám Balogh (1665. - 1711.), brigadir u protuhabsburškom Kuručkom ratu, dobio je reljef, kao i slikar Gyula Derkovits (1894. - 1934.), jedan od sveprisutnih, kultnih mađarskih političara István Széchenyi, povjesničar umjetnosti i arhivist dr. János Kapossy (1894. - 1952.) te, zajednički, pisac prevoditelj Demeter Laky (1818. - 1902.) i Kálmán Sebesy, kolega mu i sudrug u podizanju revolucije 1848. Sebesy je znan i kao jedan od vrlih pomagača bana Josipa Jelačića. Spomen-ploča i bisti je puno, ne vrijedi ni lomiti jezik sričući čudna mađarska imena, kamoli nabrajati. Ne fali, kao ni drugdje po srednjoj Europi, ni crkava i svetaca; da nam je vjere kao crkava, Bog bi davno morao raspisati natječaj za idejni projekt proširenja raja. A svetog Martina sretoh na još prilično mjesta, u raznim umjetničkim formama; najzanimljiviji je prikaz zmije ispred jednog, točnije dvojezični, mađarski i latinski natpis uz nimalo prijeteću šarulju: I životinje slušaju njihove riječi, a ne samo ljudi. U Sambotelu je, u zračnoj luci, 1991. boravio i papa Ivan Pvao II., na što podsjećaju brončana ploča na biskupskoj palači, klecalo u Gospinoj kapeli te veeeeliki križ u vrtu „Martineuma“, ustanove za obrazovanje odraslih.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Kip Fortune/Tiche

Naravno da, kad spomenuh veličinu spomenika, nisam računao pil Presvetog Trojstva i Gospu na stupu, oni se svakako „natječu“ izvan konkurencije. U oči se lako zadjenu jedan što se sa štapom u ruci rasplesao toliko da je završio na jednoj nozi te razigrani zaljubljeni par; on radostan iako mu je ona ko zna koliko godina u naručju. Lako skontaš da mu nije supruga, inače… :) Ipak je na neki način, Sambotel je Savaria, glavni, postavljen na visoki stup ponad zdenca, kip Tiche, po grčkom, ili Fortune, po rimskom, a one, znamo, donose sreću.

Ja sam, evo – bit će da mi je Fortuna/Tycha potajno namignula – imao sreću prošetati Sambotelom. Sedamstotinjak kilometara je „čas posla“, šta čekate? :)